Novi početak
Znam da rijetko pišem postove. To je zbog škole. Jednostavno ne stižem, ali to je jadna isprika...
Već neko vrijeme traje škola. Nisam još ništa napisala o novom razredu pa ću sada. Odakle da počnem?
Novi razred mi je super. Ljudi su zbilja ludi i otkačeni. Nema riječi kritike, same pohvale. Malo nas je, ali smo glasni. Malo je cura u razredu, čak petero (ne računajući mene) . A dečki- oni su priča za sebe. Ima ih osamnaest, makar se jedan može svrstati u dvojicu (zbog visine). Od cura to su: Ivana, Ina, Gita, Iris i Bernarda, a dečke mi se posebno neda nabrajati.
Već smo bili na izletu, za dan škole. Ludo smo se proveli. Prvo smo otišli na NP Krka, a zatim u Šibenik. Ruta izleta je malčice bila dosadna, ali važno je društvo.
Ako vas zanima kako izgleda moj novi razred, pogledajte slide show. Možda vam se koji dečko ili cura i svidi. 
Duša
Boli me.
Boli me ova
beznačajna
duša.
Bezvrijedna
duša puna
rana.
Stotinu duša
oko moje
luta.
No pomoći
joj nema.
Jedini lijek
je smrt.
Tada će te
zaboraviti.
Da li je nepravedno oduzeti život?
Što je to nepravda? Zapravo, što je to pravda? Ne mogu to definirati. Tanka je granica pravde i nepravde. Dijeli ju samo sitnica. Za nekog je to sreća, a s druge strane mržnja ili tuga. Tanka je to granica.
Jedna riječ ili djelo mogu srušiti tu granicu. No najveće je pitanje: "Da li mi, ljudi imamo pravo govoriti što je pravedno ili nepravedno? Da li smo mi gospodari tuđe sreće?"
Ne, nismo. Zato ne bi smjeli tuđi život uzeti u svoje ruke i njime baratati kako nam se prohtije. Jedino što smijemo činiti jest dati sve od sebe da bi se prepoznala nepravda.
Tko smo mi? Da li smo mi ti koji će odlučiti o nečijoj sudbini? Zapitajte se, da li smo mi, ti ljudi koji odlučuju? Da li smo mi Stvoritelj i Uništavatelj?
Mi nismo oni. Ne, nismo! Ali ipak jesmo!
I jesmo i nismo. Što to znaći?
Mi smo samo ljudi. Možda i nešto više.
Ali smo i Stvaratelji. Da, mi donosimo život, ali ga i uništavamo.
Ne bi trebali odlučivati o životu, ali ipak odlučujemo. To ne bi smjelo biti tako...
Žene. Što znaći riječ žena? Ponajprije majka.
Da, majka. To je teška riječ. Veoma teška. I veoma bolna. Bolna...
Pitate zašto bolna? Reči ću vam. Nadam se da znate čuvati tajnu.
Majka je početak. Ona je zapravo Stvoritelj. Ona donosi život. Ona ga daje. Njezina ljubav donosi život. To je sreća. Sreća je znati da možeš stvoriti nešto što je tvoje blago, tvoj život, tvoj svijet. To je blagoslov. Da, to je blagoslov. I to je mogućnost žene.
No postoji još jedna strana majčinstva. Postoji i jedna, ne tako lijepa strana. To je Uništavatelj. Ne bi smjelo biti tako no ipak je. Uvijek postoji neko zlo.
Da, to je zlo. To ne bi smjelo biti tako. Da li smijemo odlučivati o smrti? Ne. Naravno da ne. Smijemo o životu, ali ne i o smrti.
Ako se dogodi život, i ako je dio nas, to ne znaći da mi odlučujemo o smrti. On je dio nas, a mi smo dio njega. Da li je nepravda nekome oduzeti život? Nije li možda nepravedno malenom, krhkom biću oduzeti život?
Nepravedno je to. Niti život nije okusilo, a mi smo mu to uskratili.
Da, to je nepravda.
Nije pravedno nekoga ubiti. To je ubojstvo.
Kako možemo nekoga ubiti?
Možda je ono htjelo živjeti. Možda je htjelo okusiti život i sve njegove čari. No to mu nitko nije mogao pružiti. Jer netko ga je prije...
Ubio, da ubio.
Možda je govorilo: "Želim živjeti. Želim vidjeti nebo, zvijezde...
Ne odbacuj me. Ne odbacuj me, mama! Volim te!"
Sigurno je to govorilo, no to nitko nije razumio.
Ono je ipak biće koje je trebalo živjeti, no nije.
Odbaciti novi život. To je nepravedno!
Zamislite da ste vi to biće. Zamislite. Vi želite vidjeti, no ne možete.
Htjeli bi vidjeti Zemlju, vidjeti Svijet.
No ne možete. Ne možete ništa. Vi ste samo bespomoćno biće koje se bori za život, koje želi živjeti.
Želite majku, želite život...
Želite gledati...
Otvori oči i gledaj. Gledaj jer neki ne mogu. Pokaži im ljepote ove Zemlje koju neki nikada neće vidjeti. Otvorite srce i dušu za one koji neće moći osjećati.
Oni bi željeli vidjeti ono što vi vidite. Sigurno čeznu za životom kojeg nisu mogli imati.
To je nepravda! Ne vidjeti ono što vi vidite i ne osjećati ono što vi osjećate.
To je najveća nepravda koja se čovjeku može dogoditi.
Život, iako je prolazan, naše je najveće blago i naša najveća sreća.
Nadajmo se samo da mi nećemo učiniti takvu grešku i nekome ne pružiti nadu za životom.
Ti
Ti si ono
Što sam
ljubila.
Ti si ono
sto sam
voljela.
A sada te
nema.
Vrijeme će
zaliječit
moje rane.
No ožiljci
zauvijek
ostaju.
Tvoj će
mi ostati
na srcu.
Rastanak
Neka kiša plače
za mene,
neka grom i
skaže moju bol.
Moje srce više
ne kuca,
umrlo za tugom.
Suze više
ne padaju.
presušile su.
Ljubav je
uvenula
poput cvijeta
u pustinji.
Što više
volim,
to više boli.
Svaki rastanak
je još jedna
rana...
Svijeća
Sve mračno,
svuda tama.
Samo bljesak svijeće
razdire noć.
Samo ta
svijeća
osvjetljava
put.
Ali svijetlo
polako se
gasi i
odlazi
s tobom
Vrijeme
Ono što je
bilo, bilo
je.
Ono što
će doći,
proći će.
Ništa vječno
ne ostaje.
Tuga i bol
jedina su
vječnost
srcu mome.
Jedino što
neće proći.
Jedino što ne
nestaje.
Sve ostalo
samo su
uspomene,
okovima u
mome srcu
vezane.
Ono što je
bilo, bilo
je.
Ono što
će doći,
proći će.
Ništa vječno
ne ostaje.
Tišina
Kao biser,
mjesec iznad
tmurnih oblaka
sjaji.
Ništa, baš ništa
Ne čuje se u
To doba gluhe
Noći.
Ti koračaš
I polako
Odlaziš.
Nisi me zagrlio,
Samo bez riječi otišao.
Iz tišine u tišini.
Zarobljenica
Noć se polako spušta
Pred mojim umornim
Očima
Soba bijaše puna
Tuge i boli
Mjesečinom prosuta.
Trnje se oko
Vrata ovilo,
A ruže više ne
Cvjetaju.
Tama me obuzela.
Bol mi život oduzela.
Ja sam samo zatočenica
suza vlastitih.
Kraj mučenju
Došao i kraj ove školske godine. Napokon. Više mi je dosta i testova i ispitivanja, a pogotovo nekih profesora.
Ipak u školi nije bilo tako loše. Da se maknu testovi, ispitivanja i dosada, bilo bi super. Ionato tamo provodimo cijeli svoj život.
Ah, tako je to.
Jedino mi je žao što sam se na kraju školske godine "našla s jednim dečkom". Tip je fakat ok no tisam to skužila do prije tjedan, možda dva. S tim sam ljudima provela večinu svoga života (neki su bili dobri a neki... no to nije bitno).
Obećala sam nekim ljudima sliku razreda pa ću je objaviti. Obećanje je obećanje.
Ako ste pročitali prethodni post možda ćete moći skužiti tko je ona s dezićem
Evo sada nekoliko riječi o mom razredu:
-u njemu ima super ljudi, ali s mnogima se ne slažem (imamo drugačije mišljenje)
-u njemu je većina cura šminkerica (ako hoće tko neki broj moba nek se samo javi)
-dečki su isto više- manje šminkeri
-ima čak i metalaca, a i mnogi slušaju folk
Jednom rječju: svatko je na svoj način proživio osnovnu školu.
Kraj je tu, bolje rečeno početak kraja. Kad se samo sjetim srednje škole dođe mi da se ubijem.
Nadam se da neće biti strašno kao osnovnjak...
Šalila sam se za broj moba (ne shvaćajte to ozbiljno), žao mi je ako nekom fali glava na slici i molim vas da se ne rugate slici (fotograf je bio jeftin što pokazuje to da ne zna slikati)
